Ples srca

U osmijesima pradjedova osjećam titraje, izvorište ljepote, vrelo moje duše. Uranjam u mikrokozmos i pronalazim krhotine one davne mene. Razbijeno zrcalo svijesti. Tu nema ove mene. Odbaćeni krug davnog vjerovanja zaokružuje zaborav. Odbijam poruke  iz bezdana, nebo mi nije naklonjeno. Uzdrhtalo srce još uvijek pleše ritmom  prohujalog vremena. Ja, svjedokinja potonuća želja na dno oceana.  Promatram usnule školjke mog podmorja, svjedokinje zaboravljene poezije.
Izranjam, uzdižem se na pučinu zbilje. U dubini tvog jantarnog pogleda pronalazim izgubljenu sebe. Nad humkom nedosanjanog sna Mjesec. U sjaju mjesečine očitavam  nadahnuće, dolazeću ljepotu izričaja. Osjećam titraje srca i ritam genetskog koda mog postojanja.  Konzonance i disonace oslikavaju sliku prohujalih godina. Sunce i Luna su otac i majka našeg trajanja... u poestskom snu. 
Poetsko nebo je zasjalo ljepotom nvog izriaja. Osjetih, nisam više bjegunica sebe iz sebe. Tu sam. Vrijeme je stalo. Trenutak prolaznosti se zrcali u odaji odraza i odjeka. Oživjeh vrhunac samoće, začuh glas jata. Pozvalo me u trajanje u poetskom snu... 
Krenuh.  Osjetih u sidrištu srca sidro istine. Ljubavlju ovjenčani istinom trenutka žigosani sa simfonijom univerzuma sjedinjujemo... 
Volim ovaj trenutak povratka snu iz kojeg sam željela pobjeći... 

Hvala poetskom nebu koje me nije izdalo...

Usretćlo me... oživjelo ples srca ritmom ovog vremena.

 

 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/